Vlatko Filipović: Film o Katarini Kosači

VLATKO FILIPOVIĆ

Snimam svoj posljednji dokumentarni film!
Vlatko Filipović (77), kultni bh. redatelj i scenarist, jedan od začetnika čuvene Sarajevske škole dokumentarnog filma, snima svoj posljednji dokumentarni film, otkriva u razgovoru za naš list. Riječ ‘posljednji’ zvuči nestvarno kad je izgovori ovaj redatelj – u razgovoru je uvijek veseo, optimističan i duhovit, nikad dosadan, ali, kaže, ovim dokumentarnim filmom želi zatvoriti krug.
Film se zove “Od Gabele do Huma”, otkriva nam, a riječ je o pruzi uskotračnog kolosijeka. A on je za prugu i željeznicu vezan još i prije nego što se rodio.
“Krenuo sam smišljati film za kraj svog života jer prvo što sam uradio profesionalno, pravo i dobro, jest scenarij koji se zvao ‘Od 816 do 94′, iz 1963. To je broj vlakova i broj jednog otpravnika vlakova, što je bio moj otac i moj djed. I ja sam trebao biti željezničar, ali sam umjesto željezničara postao redatelj”, kaže s osmijehom.
Rođen je 11. ožujka 1936., u obitelji otpravnika vlakova male postaje nekadašnje željezničke pruge Dubrovnik – Sarajevo. Postaja je bila Hutovo, sada jedno od mjesta općine Neum. Po ocu je podrijetlom iz Ravnog, selo Turkovići, po majci iz Čitluka, selo Tepčići. “Kod mene se sastala istočna i zapadna Hercegovina. Nema gore kombinacije. Ili bolje”, kazao nam je jednom. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a Filozofski fakultet, grupa jugoslavenske književnosti, u Sarajevu 1960.
Umjesto da postane treća generacija željezničara, postao je filmski redatelj koji je nagrađen u Oberhausenu (bila je to prva najveća nagrada iz svijeta koja je stigla u BiH), a njegov film “Hop jan” prvi je iz regije uvršten u Galeriju moderne umjetnosti u New Yorku.

Granica Mediterana i kopna

A o svom najnovijem filmu kaže: “Od Gabele do Huma je de facto željeznica: kad je Austrougarska Monarhija riješila napraviti vezu s južnim Jadranom, onda se dogovorilo da se od Gabele odvaja jedan krak željeznice koja ide do Huma, od poteza koji je Beč – Zagreb – Sarajevo – Metković, gdje se račva: ide za Dubrovnik preko Uskoplja za Herceg Novi na jednu stranu, i Trebinje – Nikšić – Crnu Goru na drugu stranu. Dakle, to je bio jedan veliki, veliki posao, toliki da su se izvođači žalili da je nemoguće na ovakvom terenu, tako kamenom, tako strmom i tako groznom – kako kažu, uopće napraviti prugu. A onda je car, po kazivanju, pitao: ‘Može li kilo kamena na kilo zlata?’ I moglo je. I krenula se raditi pruga”, priča Filipović, a priča o njegovom filmu pretvorila se i o lekciju iz povijesti. Valjda drugačije, kad je ovaj autor u pitanju, i nije moguće. Jer on pravi filmove koji će ostati za budućnost. Dakle, pruga se napravila i preporodila je taj kraj, od Gabele do Huma.
“Što je Gabela? Gabela je carina, mjesto gdje se prelazi iz jednog prostora u drugi, a carina jer se plaća ulazak u drugu državu, drugi prostor. Unosi se roba. Gabela je granica Mediterana i kopna. To isto je Hutovo. Kad pogledate taj prostor, od Gabele do Huma, Hutovo je prvo malo veće mjesto. Hutovo je mjesto kroz koje prolazi ‘Put soli’, kojim je kraljica Katarina Kosača otišla prema Dubrovniku, kojim je od pamtivijeka sol išla prema brdima, a iz brda dolazio sir, kajmak, mlijeko itd.”. Nakon toga, put pruge nastavlja se prema Ravnom – Ravno je najjače mjesto u Popovom polju.
“A Popovo polje nije samo Popovo polje nego je Papavo polje, kako ja volim kazati, jer je prva riječ za Popovo polje zapisana u 12. stoljeću bila ‘papava’”, priča Filipović. Malo dalje od Hutova, gdje se on igrao kao dijete, postoji stećak, koji govori o još jednoj granici – to je granica gdje vidimo na jednom stećku križ koji je puknuo na dvoje, i tu se, kaže Filipović – dijelilo kršćanstvo. Dva kraka pretvorila su se u dva zmaja koji sikću jedan na drugog, a na sljedećem stećku, koji je radio isti autor, dva zmaja su se uhvatila za vratove, sikću jedan na drugog, a ne znaju odakle su krenuli, ni zašto ni kako.

‘Nije za nas’

“U mom selu su se dijelili svjetovi i to ne možete tako jednostavno odbaciti”, kaže. Hum je raskrižje sjevera i juga. U svom prvom scenariju koji smo spomenuli na početku ovog teksta, “Od 816 do 94”, koji je napisao prije ravno 50 godina, želio je opisati očev život, život željezničara. Prošlost njegova oca je, kaže, bila crna, a kako tada nije bilo kolora, Filipović je želio napraviti film u kojem je prošlost tamna, sadašnjost (kao što je i bila i tada u Semizovcu, gdje je njegov otac tada bio na službi) – siva, a budućnost lijepa. U toj simbolici, film je trebao završavati scenom otpravnika vlakova, vlakovođe i strojovođe kako se pozdravljaju u bijelim rukavicama, što je u stvarnosti bilo nemoguće, ali – kaže Filipović –čovjek ima pravo željeti. Mislio je da te dobra ideja, međutim, takvi filmovi u tadašnjoj Jugoslaviji nisu prolazili, pa su mu savjetovali da taj film nosi u Pariz. Ali onda je otišao kod bake u Popovo polje, da vidi kako seljaci žive. Tako je nastao njegov film “Žedno polje”. Jedan od sljedećih je bio “U zavjetrini vremena”, koji je donio prvu veliku nagradu iz svijeta u Bosnu i Hercegovinu, nagradu iz Oberhausena. Sljedeći je bio “Hop jan”, kojeg smatraju njegovim najboljim filmom.
“Sad je kraj mog života. U dokumentarnom filmu zadnji treba biti ‘Od Gabele do Huma’, a u igranom filmu ‘Kraljica Katarina’, koji bi se trebao početi snimati na ljeto iduće godine. U dokumentarnom filmu želim završiti sa željeznicom”, kaže nam Filipović. Film “Od 816 do 94” nikada nije snimio, ali poveznica s filmom koji snima, “Od Gabele do Huma”, jest ono što ga prati čitavog života – željeznica.
“Ja volim svoj kraj, volim svoje selo i svoje djetinjstvo, i vjerujem da tako svatko, bez obzira kakvo je bilo. Moje je djetinjstvo bilo grozno, ali je bilo najljepše na svijetu jer se svijet otvarao preda mnom”, kaže ovaj redatelj. Zato snima film o željeznici koja ga je othranila.
“Ja sam rođen u željezničkoj stanici i ona nije nimalo beznačajna. Ona je i danas usred Europe i usred Popovog polja. Čovjek ne može biti ravnodušan kada zna da je tu u zgradi kakva je ista kod Beča, ista kod Pariza i kakva je kod njega u selu, Hutovu”.

Život uz prugu

Pruga je povezala nepovezana sela. Komunikacija je postala neshvatljivo dobra, kaže. Kad je on rođen, kad se rodio u Hutovu, župa je Gradac, a do Graca treba ići pješice ili iznajmiti konja.
“A u mene i otac i kum željezničari. Stavili mene i mamu u vlak, odvezli u Ravno i krstili me u Ravnom. Znači, komunikacija je bila lagana i brza. Ona je preporodila taj kraj, omasovila pismenost, donijela svjetlo druge naravi. Ne znam koje bih sve atribute morao kazati koja je to punoća bila. A mene je interesirao cijeli moj život uz prugu. Gledao sam kako živi narod i o tome snimao filmove. Sad je došlo vrijeme da iz tih filmova koje sam snimao vidimo kakav je život bio prije pruge, za vrijeme pruge i poslije pruge, onda kad se ukidala, što je za taj kraj bilo tragično” – otkriva neke elemente filma “Od Gabele do Huma”. Snimajući dio tog filma je snimljen 90 posto, a treba se snimiti još 10 posto, što će ovisiti o vremenskim uvjetima. Kraj filma će naravno biti – optimističan.
“Film završavam tako što ću pokazati kako narod i dalje želi živjeti u tom kraju”, kaže nam na kraju ovaj redatelj, koji zatvara svoj dokumentaristički opus…

Narod želi živjeti u tom kraju

“Film ‘Od Gabele do Huma’ završavam tako što ću pokazati kako narod želi živjeti u tom kraju. Patnja je bila od početka: selilo se u Ameriku. Imam sve u filmu: odlaske, kako je plavilo Popovo polje, kako je međunarodna zajednica dala novac da se regulira rijeka Trebižat, kako su umjesto jedne napravljene četiri hidroelektrane…”, priča Filipović. A to da narod želi živjeti u tom kraju vidi po dolascima: djece koji dovode svoju djecu da vide baku i djeda; u dolascima vikendima, na derneke, na turnire, kao što je onaj nevjesta i snaha… Osim toga, Hum je bilo jedno od rijetkih mjesta u svijetu koje je imalo svoj časopis.

izvor:

Andrijana Copf

www.dnevni-list.ba