Draganovi hodopisi – Čabulja

Hodopisi (184):  Sibirska ruža i drugi endemi
Veličanstveno to izgleda. Nekada su to bili pašnjaci, a danas zapušteno područje u koje se spušta šuma, sve odozgo s Bijelih stijena

Greben Bijelih stijena

“Eno, ono su ti Rosne poljane!”, upućuje me Šudur na širok prostor koji se uspinjao i otvarao pred nama. Veličanstveno to izgleda. Nekada su to bili pašnjaci, a danas zapušteno područje u koje se spušta šuma, sve odozgo s Bijelih stijena. O ovom mjestu i njegovim znakovitostima piše Ballian (isti tekst, isti izvor: “(…) Na ovome mjestu treba reći da među vapnenim gromadama ispod sjeverne litice Bijelih stijena nalazimo i osrednju zastupljenost endemične hrvatske sibireje. Također u vrhovima Bijelih stijena nalazimo i subendemičnu muniku, kao i u prvim stupnjevima uzastopnog smjenjivanja na Rosnim poljanama, što je izravna posljedica prestanka pašarenja na tom lokalitetu. Posebno mjesto pak u cvjetnom svijetu mjesnih šuma zauzima Bormilerijev javor, koji je jako rijedak. On predstavlja prirodni križanac između klena i makljena, te je osobitost upravo zapadnih padina Čabulje koje se spuštaju do Rakitskog polja. Sve rečeno o Čabulji ukazuje na vrijednost kada je u pitanju biološka raznolikost, ali je ona ugrožena od brojnih čimbenika. Najveću prijetnju predstavljaju šumski požari, nekontrolirano sakupljanje ljekovitog bilja, prije svega lincure (srčanika), divlje sječe i moguća neplanska izgradnja. Ovdje se treba osvrnuti i na izraženi problem odlaska ljudi s planine, što vodi brzim prirodnim procesima zarastanja visokoplaninskih pašnjaka i rudina gdje nalazimo brojne endeme, te oni iščezavaju.”

Složena klima

“Vodin ima bile bukve, niđe drugo je nema”, dopunjuje mi Šudur radoznalost, no te “bile bukve” vjerojatno i nisu endemske jer ne nalazim je u popisu endema ovdje. Nema na tom popisu ni Šudura, premda je čisti endem! Ovdje se bilježe rijetki primjerci drva – grma iz porodice ruža – Sibirea croatica, o kojoj u hrvatskoj enciklopediji stoji: “sibireja (od Sibir) (Sibiraea), rod grmolikih biljaka iz porodice ruža (Rosaceae) s nekoliko vrsta (od 2 do 5, ovisno o shvaćanju opsega vrste). Sve su az. biljke, a samo se altajska sibireja (Sibiraea altaiensis, Sibiraea laevigata) očuvala do danas i u Europi, na nekoliko malih izdvojenih areala (eksklave) na Velebitu u Hrvatskoj, te na Čabulji i Čvrsnici u Hercegovini. Najčešće se u našoj literaturi navodi kao endemična hrvatska sibireja (Sibiraea croatica), kako je prvotno u nas opisana, ili kao podvrsta (Sibiraea altaiensis subsp. croatica) ili samo odlika (Sibiraea altaiensis var. croatica), dok su (i najnovija) istraživanja pokazala da se naše populacije ne razlikuju od onih u Aziji. Prema tomu, nije riječ o endemičnoj, nego o rijetkoj reliktnoj vrsti, koja je zbog toga vrlo značajna biljka naše flore. Zakonom je zaštićena.”

U Hrvatskoj je zaštićena od 1964., a ne znam je li to ikada službeno kod nas obavljeno, ali je lijepo čuti da je ovuda ima i da je ona dodatni ukras ovom nesvakidašnjem prostoru kojemu tek kasno proljeće pokaže sve čari. Zašto se ove stijene zovu bijele?, pitam Šudura, a on misli da to nije “radi stinba, vego radi bile bukve, kja reste odavklen pa do Rakitskog G(v)ozda, a nisam je niđe drugo vidijo.”

Daleko smo otišli, hoćemo li se vraćati?, pita Vidović.

Ništa vraćati, ajmo dokud se može pa kad god se vratimo, a ako izbijemo i na prostor Blidinja, lako ćemo preko Rakitna ili Posušja, a možemo i preko Jablanice natrag, rekoh siguran u veliki snijeg koji samo što nije pao, jer ovoga se dade proći, pa će sve do sredine proljeća biti nemoguće ovuda zabazgati. Ovaj teren neobičnostima i izazovima naprosto mami i proguta prostranstvima. Tako da me Ballian zapravo podsjetio gdje sam se uopće i nalazio: “Zahvaljujući zemljopisnom položaju Čabulje i veoma složenoj klimi, na ovoj planini imamo razvijen veliki broj šumskih i nešumskih biljnih zajednica. Te zajednice se na Čabulji, gledajući je okomito, nadovezuju i smjenjuju. Tako se spominje da je na Čabulji i susjednim planinama zabilježeno oko 50 različitih šumskih i nešumskih biljnih zajednica.”

Ni visina ovog terena nije zanemarujuća: grebeni Rosnih poljana dižu se do preko 1.600 metara n/v, a njezin najveći vrh što se ljeska na suncu je Čmorac, na 1.606 metara visine, te Spasev kuk s 1.488 i ti se vrhovi nekako ovalno razvlače prema udolini koja sada izgleda pusto i surovo, no od proljeća do jeseni okvir je za rajske planinske prizore. I nikada ovaj prostor nije bio pust: “Ovo se nekad zvalo Blatski stanovi, jer su tute stoku dovlačili Blaćani, gori, od Mostarskog Blata, iz Ljutog Doca i drugije sela”, objašnjava mi starac i osvrće se po maloj uzvisini ponad prirodne lokve i puta, nešto traži. “Ama nikako potrefit, ili je pokrio snig ili su izresla nova stabla pa se ne mogu snać…” “A, što tražiš?” “Grob, mora bit  vudan. Ima križ i kamen, a nema pokojnika. Ja sam bio dečkić kad sam vamo dolazio sa starijin ljudin, tute su četnici ubili Ivku Bošnjaka, četeres druge ili treće, ja sam ga diza na konja. Odnili su ga ljudi odavlen na Široki, tamo mu je grob na greblju na Sajmištu. A, di li se zametnija, za Boga dragoga!?”

Nismo našli to mjesto. No, ništa zato: takvih mjesta puno je na putu pred nama, pokazat će se. Ovaj prostor i kote, sve od Bogodola i Ladine do Kilave Bukve, Pavlove jele, Bijelih  stijena, Rosnih poljana i Rakitskog gvozda kojemu se primičemo, u svojim zapovijedima detaljno spominje četnički vojvoda Draža Mihailović, upućujući amo brojne jedinice da “biju boljševike i ustaše”, no njegovi vojvode i komandanti nikakvog značajnijeg vojnog uspjeha ovdje nisu bilježili, dapače su s Talijanima, koji su u ovu operaciju uključili diviziju “Murđe”, gadno stradavali i osvećivali se na narodu. Puno je te dokumentacije danas dostupno, tako i “Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta, TOM XIV – Dokumenti  četničkog pokreta Draže Mihailovića – Knjiga 2, br. 85. Izvod iz knjige depeša Štaba Draže Mihailovića u vremenu od 26. februara do 14. marta 1943. godine…” kojega je Mihailović pisao na tipkaćem stroju, stalno olovkom ispravljajući i prepravljajući, jer su ga zbunjivali toponimi, a priređivač se silno potrudio to sve raspetljati. U kontekstu operacija širokih razmjera, spominje se i ovaj potez:

“26. februar 1943. god.

Crveni četnik streljan. Naredio sam hitno i nemilosrdno pročišćavanje jedinica od crvenih. Ima slučajeva begstva iz borbe od 20 do 30 ljudi. Naredio sam da se kolovođe streljaju, ostali razoružaju i zatvore. Jedan Bajov ppor. bio zarobljen, kod njega nađena Bajova zapovest za napad. Potporučnik ubio sprovodnika i pobegao, ali smo ga za svaki slučaj zatvorili. Molim Vaše mišljenje da li da streljamo sve begunce iz borbe. Komandno mesto neću menjati dok ne očistimo levu obalu. Za tačniji rad možda ću pereci u oblast Nevesinje, radi lakše veze i to ako stanice ne prorade kod komandanata. Omladince ću upotrebiti po Vašem naređenju. 45 Noćas ovde stigla četvorica iz grupe Jurao46 701. Plan za rad omladinaca dostaviću Vam naknadno. Treba da znam koliko se mogu oni ovde baviti. Nastaviće se.

Br. 1954 od 222: br. 298 Nastavak. – Preko Jevđe staviću ih u vezu sa Splićanima i Dubrovčanima. Sad Vas izveštavam da sam ovamo na celoj zoni pokojnog vojvode uveo naš Ravnogorski pozdrav koji glasi: ‘Pomozi Bog, Draža nas vodi.’ Odgovor: ‘Bog Ti pomogao, veličini i slobodi.’ Rezultat odličan. U Biltenu ‘Ravna Gora’ dato je obrazloženje. Kraj depeše. Branko.

3. marta 1943.

Br. 1981 od 222: br. 299 2. mart. – Sve kolone rade odlično. Voja razbio drugu diviziju, a Bajo i Pantić divi-Obr ziju Peka Dapčevića. Boljševici beže ka Prozoru i dolinom Drežanike. Naši gone. Sa Vojom uhvatio radio vezu. Pripremam napad sa tri strane na diviziju Buljanovu. Detalj doveče. Pobeda je naša. Branko.

Br. 1982 od 222: br. 300 2.III. – Pantić zauzeo Glogoš-Obr niču, Grabovicu i Drežnicu, Divizija Peka Dapčevića razbijena beži ka severu i izvornom delu Drežanke. Gojnić sarađivao pri zauzeću Drežnice. Naredio sam da cela leva kolona promeni pravac i krene od Cabulje preko Rosne Poljane i posedne položaje: Bijele Stijene – Rakitski Gvozd – Rujavac47 – Debelo Brdo – Vetrenjača i zatvori prolaz Drežankom. Pantić da uputi manji deo od Drežnice u leđa komunista, a glavnim da gura ka Jablanici radi spajanja sa Vojom, šta je po ovome urađeno još ne znam. Voja izgleda očistio levu obalu na prostoru Konjic – Jablanica. Kuburi sa hranom i municijom, jer je teško za 5.000 baciti iz vazduha, a komora putuje dva do tri dana. Inače Talijani i Nemci Voji daju sve i prvi ga pozdravljaju. Nstv. . .(…)”

Pogled na kanjon

Uvijek je to ista priča. Te se držimo ljepših, a kud ćete ljepše od činjenice koju i Ballian navodi, da su na ovom potezu “Tijekom provedenih istraživanja u širem području popisane 383 vrste i niže sustavne kategorije, te ih je na Čabulji možda desetak manje…” Znači da smo u “božjem herbariju”, kojega je pokrio snijeg, ali da je vrijeme vegetacije i cvata ovdje događaj koji se ne smije propustiti. Prekrasni, prekrasni se prizori nude ljudskom oku. Ulazak u prostor Bijelih stijena, koje se propinju na zapadu, do 1.681 metar i širi se prema istoku i prvim obroncima Čvrsnice također je doživljaj. Tu je doista surova klima. I prostor naprosto okovan ledom, golet  otpuhana vjetrovima. Kraška visoravan s pogledom nad kanjon Drežanjke i Gornju Drežnicu, do koje vodi put kojim se dugo ne prolazi. Zapravo od prošlog rata, kada je zapriječen minama. Osim u partizanskim i četničkim, te u kronikama pobijenih Hrvata i Bošnjaka, civila iz drugog Velikog rata, jedno zanimljivo vojno-obavještajno izvješće upućuje na važnost ovog prostora i u prošlom ratu, osobito iz vremena početka sukoba HVO-a i ABiH. Suština tog dokumenta u tome je da se se Hrvati i Bošnjaci nastojali držati podalje od sukoba koji su izbili južnije i sjevernije, ali i da to nije bilo moguće, osobito nakon što je uslijedila akcija “Neretva 93”, a do tada su se tek “držale crte”, kako vojske to vole reći za pasivne položaje, jer se ništa tako dramatično ovdje nije događalo, kako se u Mostaru i drugdje događalo. Incidenata je bilo.

Ovdje, na užoj lokaciji Suha bukva, izvršena je i jedna, vjerojatno prva  razmjena zarobljenih vojnika; u ljeto 1993., sa strane ABiH razmijenjeni su vojnici  Almir i Šaban Bobić, Ahmet i Mustafa Kurtović i Ahmet Mujić, svi iz Gornje Drežnice, a zarobljeni bojovnici HVO-a bili su s područja Rakitna, prvoga velikog sela iza ove divljine: Rajko i Željko Topić, Ivan Zlomislić i Stipe Šarić. Kako su razmjeni nazočili predstavnici civilnih vlasti i vojni zapovjednici obje strane, te svećenici, a bez ljudi iz UNPROFOR-a i Međunarodnog crvenog križa, koji nisu mogli doći “zbog ratnih djelovanja”, isti su dogovorili da se na ovom potezu razmjene i ubuduće vrše.

Ponad kanjona Drežnice izdignuli su se biserni bijeli oblaci, Mala Čvrsnica uzdiže se na sjeveroistoku. Kakva ljepota! Hoće li proći još koji rat dok se ljudi ne dosjete u kakvom raju žive. A redovito ga u pakao pretvaraju.

“E, jebi ga, Šudure, ti nikako potrefit na nešto što ima i u literaturi!”

Zbog osobitosti u izgledu tla obrađen je cvjetni svijet Čabulje, što je dalo jako dobar uvid u njezino bogatstvo i raznolikost. Pored Rosnih poljana (1.420 m), obrađena su i druga mjesta: Police (1.377 m), Runjeva kosa (1.490 m), Rakitski gvozd (1.624 m), Bosiljna (1.547 m), Pavlova jela i Bijele stijene (1.681 m), te dio grebena Rosne poljane s vrhovima Spasev kuk (1.489 m) i Čmorac (1.606 m).

www.oslobodjenje.ba

autor Dragan Marjanović