Miran Kurspahić: PAD (Vukovara)

Baviti se Vukovarom danas, u kontekstu unutar kojeg civilizacijski, ljudski i životni poraz te tragedija tog grada i njegovih stanovnika sačinjavaju jedan od rijetkih neupitnih konstitutivnih mitova hrvatskog društva, znači prije svega baviti se odgovornošću.

VIŠE O PREDSTAVI
Baviti se Vukovarom danas, u kontekstu unutar kojeg civilizacijski, ljudski i životni poraz te tragedija tog grada i njegovih stanovnika sačinjavaju jedan od rijetkih neupitnih konstitutivnih mitova hrvatskog društva, znači prije svega baviti se odgovornošću. Da je odgovornost iznimno rijetka pojava u ovom društvu može se uvjeriti svatko tko makar i površno prati dnevnopolitička zbivanja, ali i društvene procese na svim nivoima.

Stoga nije nimalo začuđujuća činjenica da je u moru negativnih momenata vezanih uz pitanje Vukovara, jedan od bitnijih taj što u tom gradu do danas nije istinski obnovljen normalan civilni život, niti mu se ponudio ikakav sadržaj, doli onaj grada simbola. To preciznije govoreći znači da su njegovi građani svjesno prepušteni vječnom proživljavanju traumatične prošlosti, s minimalnim izgledima da je ikad nadiđu i s njom se normalno suoče.

Mnogo je razloga zašto su stvari takve, no jedan od svakako važnijih je onaj koji neodoljivo podsjeća na sličan odnos iz 1991. godine. I tada je, kao i danas, Hrvatska živjela neki paralelni život, manje ili više traumatičan, no svakako drukčiji od života ili njegovog potpunog brisanja, koji je egzistirao u Vukovaru. To konkretno znači da se i danas peru ruke od odgovornosti zbog stanja zamrznutosti koje današnji Vukovar temeljno obilježava, jednako kao od izostanka šire pomoći u doba kad je grad bio opkoljen.

Činjenice koje su dobro poznate i sudski utvrđene govore o jednom strašnom zločinu i teško zamislivoj tragediji koje su brojni građani Vukovara doživjeli. Grad je nakon višemjesečne opsade i temeljitog razaranja od strane pripadnika JNA i raznih paravojnih postrojbi, motiviranih srpskom nacionalističkom politikom, u konačnici i okupiran, nakon čega je politika zla iskazala svoje najgore lice. Protjerujući preostale stanovnike nesrbe, okupatori su osim toga počinili brojne zločine u ‘Veleprometu’ te posebno na Ovčari, na način da su mučili i ubili ogroman broj ljudi. Rijetki su bili sretnici, točnije sedmorica njih, koji su taj zločin preživjeli zahvaljujući intervenciji poznanika Srba. Ostali su prošli ono što je u dokumentima haškog suda navedeno. Pripadnici srpskih snaga, koje su se sastojale od vojnika JNA, TO-a, te dobrovoljačkih i paravojnih jedinica, podijelili su zatočenike u grupe od deset do dvadeset osoba. Te grupe su zatim, jednu po jednu, ukrcavali u jedan kamion i odvozili u pravcu Grabova, do jedne jaruge obrasle šumom otprilike jedan kilometar jugoistočno od Ovčare. Na vrhu te jaruge, oko 900 metara od puta Ovčara-Grabovo, pripadnici tih srpskih snaga su zatočenike iskrcali iz kamiona. Na tom mjestu, pripadnici tih srpskih snaga su se okupili na sjevernoj strani lokaliteta. Pripadnici tih snaga su zatim lišili života najmanje dvije stotine šezdeset i četvoro Hrvata i drugih nesrba iz vukovarske bolnice. Pošto su ih pobili, pripadnici tih srpskih snaga su leševe žrtava buldožerom zakopali u masovnu grobnicu na istoj lokaciji. S obzirom da navedene činjenice predstavljaju najstrašniju posljedicu napada na Vukovar i svega što je tome prethodilo, pitanje odgovornosti se, kao što je ranije navedeno, nužno nameće kao jedna od ključnih tema hrvatskog društva.

Odgovor na pitanje treba li nekoga čuditi što to pitanje, sve do danas nije u punom opsegu postavljeno u medijskoj, znanstvenoj i intelektualnoj javnosti bilo kakvom poznavaocu prilika u društvu može biti isključivo retoričko i sugestivno. Krenemo li od onoga o čemu vlada logičan i utemeljen konsenzus, na prvom mjestu ćemo utvrditi odgovornost velikosrpske ideologije kao okvira za mržnju koja je mogla rezultirati zločinom ovakvog opsega. Odgovornost vukovarske trojke suđene u Haagu, Šljivančanina, Radića i Mrkšića, također je prepoznata i neupitno utvrđena.

Unatoč činjenici da to nije sudski iskazano, jasna je i odgovornost političkog vrha Srbije i zapovijednog vrha JNA, koji su jedini mogli spriječiti užase koji su počinjeni. Imajući u vidu poseban interes društva za iscrpnu historiografsku analizu i izgradnju kulture sjećanja, odluka da se utemelji Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u Vukovaru, ali i istraživački institut Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata činile su se kao posve logična odluka odgovornih vlasti. No, svemu tome unatoč, ostaje činjenica da se službena historiografija nije puno odmaknula od apologetskog pristupa, čije su temeljne značajke sadržane u podržavanju konstitutivnih mitova, izbjegavanju bilo kakve ozbiljne problematizacije i posebno suočavanja s odgovornošću hrvatskih vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom. Nabrojane teze jednostavno je dokazati već i pukim uvidom u brojne transkripte, izjave sudionika i terenske radove brojnih istraživačkih novinara koji nisu dobili gotovo nikakav odjek u znanstvenoj i obrazovnoj javnosti. Pomoć koju su zapovjednici obrane grada tražili od hrvatskih vlasti nikad nije stigla, prilika da se evakuiraju civili također je otklonjena, u čemu se kao posebno tragična ističe odluka da se vukovarsku djecu ne zadrži u mjestima u kojima su ljetovali, nego da ih se vrati kućama.

Rasprave o tome što se dogodilo s oružjem koje je bilo namijenjeno Vukovaru također nikad nisu dovedene do logičnog kraja, a uvjerljivo najsramnija činjenica koja odgovora na mnoga od navedenih pitanja odnosi se na premlaćivanje Mile Dedakovića Jastreba, jednog od zapovjednika obrane grada, nakon njegovog dolaska u Zagreb. Dedaković je 22. studenog uhapšen zajedno s predsjednikom HSP-a, Dobroslavom Paragom, nakon čega je u zatvoru premlaćivan te lažno optužen da je kao agent KOS-a doveo do pada Vukovara i sudjelovao u organizaciji napada na Banske dvore. Imajući u vidu čitav niz spomenutih kontroverzi, kao i činjenicu da je situacija u Vukovaru daleko od normalne, počevši od korištenja njegovog stradanja za mobilizaciju ulične desnice, suspenziju dijela manjinskih prava i za doživljavanje tog grada isključivo kroz prizmu simbola, bez ikakvog interesa za bilo kakvu životnu stvarnost i izgradnju normalne urbane sredine, jasno je da svaka problematizacija ovih pitanja koristi društvu koje se tako tvrdoglavo odbija suočiti s vlastitom prošlošću.

Nema nikakve sumnje da će u aktualnom društvenom kontekstu, obilježenom revolucionarnim nastojanjima vladajućih i aparatom koji ih u tim nastojanjima prati, ovakva vrsta umjetničkog preispitivanja naići na brojna osporavanja s minimalnim mogućnostima za uspostavljanjem dijaloga. No takav razvoj događaja će samo osnažiti potrebu da se o ovoj temi iskreno progovori, pri čemu kao važan doprinos raspravi ne bi trebalo zaobići efektan zaključak iz govora Franje Tuđmana na Grobničkom polju u lipnju 1992. godine: ‘Sa zadovoljstvom sam čuo ovih dana podatke koliko je ljudi iz ovoga kraja sudjelovalo na bojištima i koliko ih je palo u svetom Domovinskom ratu.’

vrelo Zekaem.hr