VICE VUKOJEVIĆ – Šušak je štitio Perkovića, a vrh HDZ-a ga se bojao!

Dok Bruxelles traži međunarodne i domaće faktore “koji mogu urazumiti premijera Milanovića da pod hitno povuče ‘lex Perković’, bez odgađanja primjene zakona”, jer će nas u protivnom udariti po džepu, pokušali smo rekonstruirati zašto smo se uopće doveli u poziciju da dođemo do takvog zakona, piše Slobodna Dalmacija.
Nedvojbeno, najkompetentniji sugovornik na tu temu jest Vice Vukojević koji se kao čelnik tadašnjeg Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora SFRJ u inozemstvu cijelo desetljeće bavio djelovanjem Udbe. Tajne Udbina arhiva, koje je Vukojević temeljito proučavao, pokazale su se po njega osobno kao upiranje prstom u osinje gnijezdo.

Tuđman protiv Tuđmana

Bivši udbaši izrežirali su mu, među ostalim, i silovanje mlade Bošnjakinje u logoru Vojno kod Mostara, zbog čega je bio javno denunciran cijelo desetljeće. Budući da je “Slobodna” razotkrila tu monstruoznu montažu, Vukojević se rado odazvao da za naš list progovori o svim blokadama s kojima se susretao u radu Vijeća kao i o brojnim Perkovićevim zaštitnicima u HDZ-u.

Gospodine Vukojeviću, iz transkripta Vašeg razgovora s predsjednikom Tuđmanom očito je da ste već na koncu 1993. ukazali na Perkovićevu ulogu u likvidacijama političkih emigranata. Kako ste utvrdili Perkovićevu odgovornost?

– Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora SFRJ u inozemstvu prikupljalo je informacije iz više izvora: iz emigrantske publicistike i kroz razgovore s osobama iz kruga rodbine i suradnika žrtava, iz tajnog arhiva Udbe, te tajno-policijskih službi i pravosudnih tijela stranih država gdje su se ti zločini dogodili. Najvažniji dio informacija dali su insajderi – nekadašnji suradnici i službenici Udbe. Ovi posljednji su surađivali s Perkovićem i znali su dosta o njegovim aktivnostima.

Tuđman Vam je tada rekao da je naložio Perkovićevu smjenu, no on je kasnije radio u HIS-u kod Miroslava Tuđmana. Što je to, Tuđman junior ne sluša Tuđmana seniora ili je riječ o nečem drugom?

– Franjo Tuđman je još ranije umirovio Perkovića. To se dogodilo 16. listopada 1992. godine, a vijest o tome bila je obljavljena istoga dana u središnjem dnevniku HTV-a, nakon kojega je emitiran dokumentarni film “Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo”. Miroslav Tuđman je cijelo vrijeme igrao prljavu igru s Josipom Perkovićem. Godine 1995. uzeo ga je kao savjetnika u HIS, a još prije je njegova sina Sašu zaposlio u VII. upravu Ministarstva vanjskih poslova.

Ali Perković je bio i pomoćnik ministra Šuška. Štoviše, prema nekim izvještajima ministar Šušak je intervenirao na HTV tražeći od Antuna Vrdoljaka i Tomislava Marčinka da ne emitiraju film o Bruni Bušiću ili da izbace dijelove u kojima se govori o Perkovićevoj odgovornosti. Zašto je Šušak štitio Perkovića?

68 likvidiranih emigranata

– Da, na žalost, i Šušak je štitio Perkovića, a razlozi mi nikada nisu bili jasni. Perkovića su se plašili i mnogi drugi u vrhu HDZ-a, a jasno je što je bio uzrok njihova straha. Neki su ga otvoreno štitili, jer su bili s njim otvoreno agenturno povezani. Bila su to složena vremena i moralo se prelaziti preko mnoštva anomalija. No, Hrvatska je danas stabilna demokratska država, članica EU-a i NATO-a, pa o svemu tome možemo i trebamo slobodno govoriti.

Poslali ste izvještaj i Državnom odvjetništvu o 68 likvidiranih emigranata, no kazneni postupak nikada nije pokrenut ni protiv Perkovića, a ni ostalih djelatnika Udbe?

– To je bila posljedica izuzetno velike infiltracije tih jugoslavenskih tajno-udbaških struktura u sve strukture nove hrvatske države – od političkih stranaka, državnog aparata, pravosuđa, medija…

Sudilo se samo Vinku Sindičiću, ali odgovornost mu nije dokazana?

– Zapravo, nakon što je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava predala pravosudnim tijelima dokaze do kojih je sama došla, hrvatsko pravosuđe je više radilo na tome da te dokaze obezvrijedi nego na pronalaženju novih. Primjerice, prilikom ispitivanja službenika Udbe koji su se u vrijeme Bušićeva ubojstva nalazili u Parizu, ni istražni sudac ni državni odvjetnik nisu upitali koji su se njihovi suradnici tada zatekli u Parizu.

Pored toga, ubojstvo Brune Bušića okarakterizirano je kao “obično ubojstvo” tako da se skrate zastarni rokovi za moguće ostale supočinitelje tog zločina, a Sindičić je optužen zbog ubojstva premda za to nije bio stopostotnih dokaza, a ne kao supočinitelj ubojstva za što su postojali čvrsti dokazi.

Tko je po Vašem mišljenju najodgovorniji što nije došlo do lustracije. Je li glavni razlog rat, težnja ka pomirbi ili skrivanje mračne prošlosti brojnih suradnika Udbe?

– U početku se zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku o lustraciji gotovo nije ni razmišljalo. Kasnije su protivnici njene provedbe izmišljali razne izgovore, među ostalim pravdajući svoj stav i proklamiranom politikom svehrvatske pomirbe. Međutim, lustracija i pomirba su dva različita pojma, različite svrhe, sadržaja i cilja. Zašto bi isti stav u pogledu lustracije zauzimali prema onima koji su iskreno prihvatili ideju pomirbe i prema onima koji su to učinili himbeno ili je čak odbacili?!

Iz više različitih visokopozicioniranih izvora moglo se čuti da je kardinal Kuharić bio protiv lustracije i da su se biskupi protivili. Neki drže da mu je primarni motiv bila pomirba, dok drugi smatraju da je glavni razlog veliki broj svećenika koji su bili suradnici Udbe?

– Crkva je, nažalost, bila vrlo jako infiltrirana udbinim agentima, pa je to vjerojatno bio razlog takvih stajališta u njenom vrhu. Tako su neki biskupi i svećenici bili protiv rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Međutim, neki hrvatski biskupi podržavali su naš rad i čak su cijelo ovo vrijeme zastupali stajalište potrebe lustracije i u Crkvi i u društvu. S obzirom na istupe više hrvatskih biskupa u posljednje vrijeme, očigledno je među njima u međuvremenu prevladalo stajalište da Crkva neće moći izvršiti svoju misiju u hrvatskom narodu i društvu, da za nju neće imati potreban moralni autoritet i legitimitet, ako se ne riješi devijantnih pojedinaca koji su u njenim redovima djelovali u korist Udbe i CK SKH.

Svjedok u Münchenu

U BiH ste nedavno objavili knjigu u kojoj su navedeni svi suradnici Udbe s imenima i prezimenima, a ne samo s kodnim imenima. Možemo li to uskoro očekivati i u Hrvatskoj?

– Objavili smo tzv. Djelovodnik šefova bosanskohercegovačke Udbe u kojem se nalaze imena oko 2500 suradnika, od ukupno oko 6000, i imena oko 4000 osoba nad kojima je Udba provodila neku vrstu obrade. U Hrvatskoj su ti podaci još uvijek pod zakonskom zaštitom kao državna tajna. Treba pričekati promjenu vlasti i izmjene zakona, posebice nekovrsni zakon o lustraciji koji bi se to pitanje konačno uredilo.

Kopajući po Udbinim dokumentima, stekli ste mnogo neprijatelja, pa Vas je snašla i titula najpoznatijeg silovatelja u BiH koju ste nosili cijelo desetljeće?

– To je velika cijena koju sam platio, ali sam uvjeren da neće biti uzaludna, jer će ta aktivnost na kraju pridonijeti rasvjetljavanju tamnih strana novije hrvatske povijesti i na taj način pridonijeti konsolidaciji i demokratizaciji mlade hrvatske države.

Bili ste svjedok na muenchenskom sudu na suđenju Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Jesu li njemački tužitelji već tada imali svu dokumentaciju vezanu za Perkovićevu ulogu u tom slučaju?

– Ne, nisu imali sve, jer je dio naknadno prikupljen. Prva tjeralica za Perkovićem u slučaju Đureković raspisana je 2005. godine, dakle na samom početku obnovljene istrage o tom slučaju. U međuvremenu su njemačka redarstvena i pravosudna tijela prikupila nove dokaze.

Što je po Vašem mišljenju glavni razlog zbog čega Milanović traži razne modalitete da ne izruči Perkovića njemačkom pravosuđu?

– Moguća su samo dva objašnjenja: ili je u pitanju potpuno iracionalno ponašanje ili se u pozadini skriva teška ucjena po njega samoga ili stranku kojoj je na čelu, s obzirom da je nasljednica SKH čije je vodstvo izdavalo naredbe i odobrenja za likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Možda se Zoran Milanović čak plaši da bi SKH zbog toga mogao biti proglašen zločinačkom organizacijom, što bi imalo teške posljedice na ugled SDP-a. To je tako kad su se polovično odredili prema prošlosti, u stilu narodne izreke – “Odrekli se Sotone, ali ne i njegovih djela i imovine”, rekao je Vukojević za Slobodnu Dalmaciju.